Hrvatska na prekretnici

Članak koji slijedi napisan je u lipnju 1990., nakon  prvih slobodnih izbora u Hrvatkoj, a objavljen u tad emigrantskoj Hrvatskoj reviji, br. 3, rujan 1990., str. 601-605.

Povijesna je rijetkost da totalitarne ideologije i apsolutni vlastodršci samovoljno pristanu na podjelu vlasti s dojučerašnjim političkim protivnicima, koje su smatrali i „neprijateljima naroda i države“.  Ali, to se ipak odvija pred našim očima.  To su povijesni događaji koje će rijetko koja generacija doživjeti.  Komunistička idologija i njezini režimi većim dijelom su se raspali.  Raspadaju se ne pod pritiskom nekih vanjskih snaga, već su sami sebe doveli u ideološki, gospodarski, društveni i moralni ćorsokak.  Nije se moglo dalje!

Nekomunistički svijet se previše olako bio prilagodio na komunizam i komunističku dominaciju u raznim dijelovima svijeta.  To je čak donekle i godilo nekomunističkim silama, jer u polariziranom svijetu „dobra“ i „zla“ sve je bilo jednostavnije i jasnije, ne samo u međunarodnoj politici, nego i u političkom raspoznavanju među raznim grupacijama u zemljama s pluralističkim sustavima.  Toga svega nestaje, i morat će se naći druge formacije i formulacije u prikrajanju i balansiranju svjetskog političkog, vojničkog i gospodarskog stroja, pa i unutarnje idološke diferencijacije morat će se prilagoditi novim prilikama.  Sigurno je pak, da će se pronaći novi oblici raspoznavanja, razmicanja i približavanja.  Kao i uvijek u prošlosti, interesi će biti glavni čimbenik u političkim odnosima.  Sreća pojedinih naroda ovisit će o mnogim okolnostima, ali ipak najviše o njihovu radu, pronicavosti, hrabrosti i viziji, i njihovu političkom vodstvu.

 RAT JE KONAČNO ZAVRŠIO.  Gledano iz malo šire povijesne perspektive, lako je uočiti da Europa tek sada izlazi iz Drugog svjetskog rata.  Premda su topovi već desetljećima prestali tući, rat se nastavio.  Nastavio se u više oblika.  Najglasniji je bio „hladni rat“ između supersila i svih onih, koji su se našli u njihovim taborima, ali ni ostali svijet nije bio pošteđen te ratne „zime“.  Nije to bio samo rat živaca, nego je on stajao mnogo patnje, zatvora i progona, kao i mnogo ljudskih žrtava u oružanim sukobima, koji su bili, naime, „lokalne naravi“, ali su zapravo bili samo „vruće“ erupcije ispod hladno-ratne plohe.

Drugi svjetski rat se posebno nastavio u zemljama koje smo sve do nedavno u političkom smislu nazivali Istočna Europa.  U tom dijelu svijeta nastavilo se ratovati na više načina.  Osim onog blokovskog hladnog rata i pored prisutnosti tuđih vojnih snaga u tim zemljama, domaći staljinistički režimi su nastavili posebni rat protiv „narodnih neprijatelja“.  Trebalo je učvrstiti vlast uništenjem ne samo svake postojeće opozicije, nego i one, koja bi mogla i u mislima naroda nastati.  U isto vrijeme trebalo je legitimirati vlast na račun „neprijatelja“, ocrnjujući ga ništa manje nego kao utjelovljeno zlo, koje vreba na svakom koraku da zemlji i narodu donese propast i smrt.  A Hrvatima je dobro poznato da se u Jugoslaviji ta formula primjenjivala ne samo na ideološke ili klasne „neprijatelje“, nego i na cijeli hrvatski narod.  Stoga se s lakoćom može ustvrditi da su zapravo Hrvati, čak i više od drugih naroda, živjeli sve do sada u sjeni Drugog svjetskog rata.  Mrtvi su im ostali neoplakani i nepokopani.  Rane su ostale nezacijeljene.  Podjelom hrvatskog naroda u dva ratna tabora planski ga se držalo „zaraćenim“ i ometalo se normalan proces zacjeljivanja ratnih rana.  Tek poslije prvih slobodnih izbora i preuzimanja vlasti od demokratskih snaga u današnjoj Republici Hrvatskoj, možemo reći da se rat u Hrvatskoj skončava.  Tek će sada ratne rane početi zacjeljivati i moći će se početi gledati naprijed.