ŠTO DONOSI NOVA STRATEGIJA PREMA ISELJENICIMA: Hrvati izvan RH i dalje se guraju u proces otuđenja

ZAGREB - Vlada Republike Hrvatske je u ovom predizbornom razdoblju objavila dokument nazvan ''Strategija Republike Hrvatske prema Hrvatima izvan Republike Hrvatske''. To bi štivo trebalo uvjeriti Hrvate u Bosni i Hercegovini, hrvatske manjine u onim  državama u kojima su one priznate kao takve, te hrvatske  iseljenike i njihove potomke diljem Europe i svijeta, da Jadranka Kosor prekida politiku rušenja mostova između Republike Hrvatske i njih. Ta politika započeta je pod vladavinom Stjepana Mesića i Ivice Račana godine 2000., nastavio ju je Ivo Sanader imenovanjem Katarine Fuček na čelo Hrvatske matice iseljenika i s drugim  svojim ustupcima Josipu Manoliću i Mesiću, kako bi imao slobodnije ruke u svom financijskom poslovanju.

Gospođa  Kosor, kao nasljednica svega što je Sanader mislio, radio i imao (osim njegove privatne stečevine), uz svoju   protukorupcijsku  retoriku ovom je ''strategijom'' željela pokazati da je došlo do ''promjena'' politike prema tom ogromnom dijelu hrvatskoga korpusa. Međutim, već pri samom prikupljanju prijedloga za izradu teksta, došlo je do teških nelogičnosti;  zatražilo se mišljenje minimalnoga broja stručnjaka, zaobišlo se one koji su   najkompetentniji, a čak i pri ispitivanju hrvatskih  društava i udruga koje su trebale iz drugih država poslati svoja mišljenja, primijenila se diskriminacija.

Vlada, odnosno država, će....će.....će ... i će...

Smanjenje predstavnika Hrvata izvan RH, na samo tri sabornika, te otežanje tehničkih okolnosti pod kojima oni mogu dati svoj glas za Hrvatski Sabor ili pri biranju predsjednika Republike, dokazali su već i prije objave te ''strategije'' koje su prave namjere ovog Sanaderovokosoričinog HDZ-a. Hrvati izvan RH, povrh propagandističkih efekata koje bi rasprava u Saboru na kratko donijela sadašnjoj vlasti, ostali bi tamo gdje jesu, u položaju gdje jesu, prepušteni sami svojim mogućnostima. Zasada  nema nikakvih naznaka o eventualnoj raspravi te strategije. Sama ''strategija'' sačinjena je  od  bezbroj ''bit će'', ''osnovat će se'' i drugih ''će...će i će...''.  A uopće nema predviđenog nadnevka   za raspravu niti jednog jedinog  prijedloga zakona kojim bi se barem neka od mnogih zamišljenih najava stavila u praksu.

Dobar dio osnova i  prijedloga ''strategije'' preuzet je iz predloženog  zakona kojeg je  Ministarstvo povratka i useljeništva  (pod vodstvom ministra, danas pokojnoga, Marijana Petrovića, a gdje sam ja bio  pomoćnik ministra) podnijelo  1997. godine. Prijedlog je vraćen jer je jedna  osoba (koja danas sjedi u Banskim dvorima) vratila tekst s napomenom da nije sročen u ''standardnome obliku hrvatskog zakonodavstva''. Nije znala da je tekst upravo  sročio stručnjak  koji je u Vladi oblikovao  prijedloge zakona.

Daljnja ometanja nastavila su se  kad su SDP i HNS preuzeli vlast, pa je čak i ono ograničeno što je Ministarstvo povratka i useljeništva uspjelo provesti u korist iseljeništva i drugih Hrvata izvan države,  odmah  bilo srušeno.

Osim smjernica staroga ministarstva, ova nova ''strategija'' unosi neke zanimljive pojmove; kategoriju nekih, recimo, počasnih Hrvata, koji ne bi imali prava državljana, ali imali bi tek tu nominalnu čast da ih se proglasi ''Hrvatima''. Izmišljanje su i neke kartice za iseljenike tijekom turističke sezone, ali ni to nema praktične vrijednosti osim u malom broju potrošačkih transakcija.

Spomenute novotarije, ''moderne'' vlasti, nemaju nikakve pravne vrijednosti ni za iseljene osobe niti za RH. A istovremeno se otežava položaj supružnika ili roditelja hrvatskih državljana, koji ne mogu dobiti domovnicu godinama i odstranjivani su, s ogorčenjem, u svoj nehrvatski ambijent. Naravno je da time relativiziraju i afektivnu povezanost ostatka obitelji prema domovini Hrvatskoj.

I prva i druga Jugoslavija trsile su se da Hrvati o kojima je riječ ne dobiju iz matične zemlje ni potporu ni prava ni konkretnu pomoć za povratak ili za održavanje svog identiteta. Karađorđevićevi su izaslanici rijetko kad posjećivali dijasporu. Titovi agenti i dužnosnici, naprotiv, i službeno i neslužbeno obilazili su hrvatske zajednice, naravno s točno određenim ciljevima: nekamo su išli kao organizatori ubojstava i kao provokatori, a u veoma malobrajne jugoslavenske sredine dolazili su kao dobročinitelji spremni na veselice, govorancije i folklorne priredbe, Naravno da su od tih malobrojnih   povlaštenih jugoslavenskih grupacija, neke imale u svom članstvu i ponešto iseljenika hrvatskog podrijetla, koji su bili pristaše beogradskoga režima, zbog neukosti ili komunističkog infekta koji je postojao i u tuđem svijetu (u Francuskoj isto kao u Čileu, Sjedinjenim Američkim Državama ili na Novom Zelandu).

Naravno da je dominantna politika Jugoslavije, bila kidanje svih veza s demokratskim Hrvatima. Ali to je  slučaj svih vlada koje se redaju od 2000. godine; nešto folklora s nekima, neki  domjencima s nekima, neke posjete nekima, neke fotografije s nekima... A politika koja se sistematski i masovno provodi iz Banskih dvora, pa preko  oslabljenog Ministarstva vanjskih poslova koje je odgovorno za veze s Hrvatima izvan RH (u tom uredu u Ministarstvu  bespomoćno sjedi 25 osoba), te kroz manolićevsku HMI-, ruši mostove i izruguje svoje zakonske dužnosti. Taktika je izoliraj Hrvate, povrijedi Hrvate, pa nastoj da se ti izolirani i povrijeđeni Hrvati otuđe.

Bez hrvatske Vlade i Sabora, nema ni strategije ni zakona

Na kraju krajeva, treba se prisjetiti  da je ona polovica hrvatskoga nacionalnoga korpusa koja prebiva izvan granica RH, bila ono ''drugo krilo kojim Hrvatska diše'', ona druga ruka koja je svojom pomoći  suštinski doprinijela   neovisnosti i demokraciji.

Naravno da je današnjoj  nomenklaturi, i dalje cilj razbiti Hrvatsku. Bajka o nekoj strategiji, samo je bajka, došla pred Sabor ili ne došla. U današnjem  političkom uređaju,   eventualni  zakoni koji bi teoretski uspostavili pravedni stav prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini (uostalom, ti zakoni i ustavna obaveza postoje ali se ne poštuju), pa prema hrvatskim iseljenicima i hrvatskim manjinama, bili bi neučinkoviti. Republici Hrvatskoj treba pošteno vodstvo i  Sabor odlučnih, slobodnih i naprednih Hrvata, te Vlada kakvu će takav Hrvatski Sabor dovesti na čelo države.

AKCIJA ZA BOLJU HRVATSKU svakako je snaga koja vodi prema tom cilju. Hrvati u Bosni i Hercegovini, u dijaspori i u svim manjinskim zajednicama, umorni su od prijevara. Svjesni su da ni oni ni Domovina u cijelosti, ne mogu preživjeti još jedno parlamentarno razdoblje pod vladavinom izdanih obećanja i podlosti.

Domagoj  Ante  Petrić
Predsjednik Odbora za hrvatsko iseljeništvo A B H